25. lipnja 2021.
U ocjenjivanju namjera Planova gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje od 2007.-2015. i 2017.-2022. (PGO) prvenstveno treba krenuti od činjenice da prije Strategije gospodarenja otpadom iz 2005. i prvog PGO (2007.-2015.) nije postojala nikakva koncepcija gospodarenja otpadom, već se sav proizvedeni otpad (uz rijetke iznimke po vrsti i količini) odlagao na neuređena odlagališta bez ikakvih mjera zaštite okoliša, čime su se u nepovrat izgubile ogromne količine materijala pogodnih za ponovnu upotrebu, recikliranje i energetsku oporabu, a trajno naštetilo okolišu u svakom pogledu.
Prvi dokumenti koji su sagledali stanje s otpadom i stavili ga u odnos sa zahtjevima Europske unije, kojoj smo se tada približavali, morali su stvoriti pretpostavke za stvaranje sustava koji će težiti ne samo smanjenju gubitka materijala koji može zamijeniti prirodne izvore sirovina, već i obradi ostatka otpada prije odlaganja te sanaciji i zatvaranju neuređenih odlagališta otpada. Gledajući iz današnje perspektive možemo reći da prvi PGO nije bio savršen, ali je sasvim sigurno označio početak novog vremena, ukazujući na ogromne napore koje je potrebno uložiti kroz vrijeme (dakle, ne preko noći) u uspostavu cjelovitog sustava gospodarenja otpadom.
Obveze i nadležnosti
1982.-1995. godina
Pravno gledajući, već je 1982. godine Zakonom o postupanju s otpadnim tvarima (NN 42/82), a kojega je u cijelosti preuzeo Zakon o otpadu (NN 34/95) (Zakon), bilo propisano:
- da se otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti mora odvojeno sakupljati i skladištiti i
- da se ambalažni otpad mora odvojeno sakupljati i označavati.
U dijelu II. POSTUPANJE S OTPADOM Zakona su propisane obveze i nadležnosti:
2003., 2004., 2013. godina
I sljedeći zakoni – Zakon o otpadu (NN 151/03), Zakon o otpadu (NN 178/04) te Zakon o održivom gospodarenju otpadom (NN 94/13 i nadalje, ZOGO) ponavljaju isto, da su jedinice lokalne samouprave (JLS), dakle gradovi i općine, nadležne za provođenje mjera za postupanje s komunalnim otpadom (koje se nadograđuju na gore navedeni Članak 8.).
Kvantitativni ciljevi i dinamika
Novina koju je unijela Strategija gospodarenja otpadom za 2005.-2025. (NN 130/05) i njen provedbeni dokument, prvi PGO 2007.-2015. je dinamika postupnog razvoja sustava koji će omogućiti ostvarenje zadanih kvantitativnih ciljeva, tj. % udjela otpada koji trebaju biti odvojeno sakupljeni i reciklirani:
Zadavanje ritma uz primjenu unaprijeđenih (od ranije) postojećih mjera je bilo neophodno, jer se ostvarivanje zadanih ciljeva ne postiže preko noći (i najrazvijenijim državama članicama Europske unije je trebalo vremena), i za tu je prilagodbu RH ostavljeno dovoljno vremena: do 2020. je trebalo osigurati odvojeno sakupljanje najmanje 18 % otpada, a do 2025. godine 25%.
I dok smo mi kao država stajali, umjesto provodili propise, države članice Europske unije su zadane ciljeve postupno ostvarivale. Stoga su tijekom vremena, kako su države članice ciljeve postupno postizale, tako su novi propisi Europske unije te ciljeve podizale, i mjere su se nadopunjavale i mijenjale. A mi smo novim Zakonom o održivom gospodarenju otpadom iz 2013., kao da smo i mi nešto postigli, preuzeli nove obveze: do 2020. je trebalo osigurati uvjete za ponovnu uporabu i recikliranje najmanje 50 % otpada (ZOGO 2013.), a taj je cilj PGO iz 2017. podignuo na 60%, plus uveo obvezu izdvajanja 40 % biootpada do 2023.
Dakle, kvantitativni cilj je povišen 2,8 puta (s 18% na 50%), a vrijeme je ostalo isto, do 2020. Prema Izvješću o komunalnom otpadu za 2019. godinu u organizaciji JLS odvojeno je sakupljeno na nacionalnoj razini 14%.[1]
Dakle, obveze su enormno narasle, za razliku od stvaranja uvjeta za njihovu realizaciju.
Veza učinkovitog odvajanja otpada na mjestu nastanka i reciklaže
Prema svim propisima jedinice lokalne samouprave su te koje nose najveći teret jer moraju:
- osigurati odvojeno sakupljanje otpada
- opremiti sustav vozilima, posudama, izgraditi reciklažna dvorišta, kompostane, sortirnice, zatvoriti i sanirati odlagališta
- itd.,
da bi se radom uspostavljenog sustava ostvarivali očekivani rezultati pripreme otpada za ponovnu upotrebu i recikliranje.
Niti prvi PGO iz 2007., niti Zakon o održivom gospodarenju otpadom iz 2013., niti drugi PGO iz 2017. pa niti Strategija gospodarenja otpadom iz 2005. ne ograničavaju jedinice lokalne samouprave u poduzimanju mjera kojima bi se postiglo izdvajanje cjelokupne količine otpada pogodnog za reciklažu. Tome u prilog govori Izvješće o komunalnom otpadu za 2019.:
Dobro ustrojen i organiziran sustav odvojenog sakupljanja otpada (papira, stakla, metala, plastike, biootpada itd.) na mjestu nastanka jamči 1. maksimalnu čistoću materijala za recikliranje, 2. količinu te 3. kontinuitet tih parametara. To su osnove na kojima se temelji interes za otvaranje postrojenja za reciklažu. Vrlo jednostavno. Ako ne postoji jamstvo kontinuiteta količine (usprkos tome što će otpad uvijek nastajati), vrsta i čistoće otpada, interes za reciklažu ne može postojati (ili biti veći od današnjeg), jer nije ekonomski opravdan.
Dakle, odgovornost za poticanje interesa za izgradnju postrojenja za recikliranje leži isključivo na jedinicama lokalne samouprave, kao nadležnima za provedbu propisanih mjera gospodarenja otpadom.
Što s ostatkom otpada, koji se ne preda na recikliranje?
Recimo da jedinice lokalne samouprave osiguraju prosječno na razini županija minimalne uvjete u skladu sa Zakonom i PGO, tj. da se na njihovom području izdvaja maksimalno 60% otpada od ukupno nastalog otpada za pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje i predaje ovlaštenim osobama (u izgrađenu sortirnicu ili reciklažu), i da se odvojeno sakupi 40% biootpada i predaje na obradu u izgrađenu kompostanu ili bioplinsko postrojenje.
Gdje će se zbrinuti ostatak, kojega čini 40% miješanog komunalnog s ostatkom biootpada?
U centru za gospodarenje otpadom (Centar).
Centar za gospodarenje otpadom
Da bi se zbrinuo sav taj preostali otpad u količini koja predstavlja razliku od 60 % do 100%, u centrima za gospodarenje otpadom potrebni su kapaciteti postrojenja koji odgovaraju upravo toj razlici, 40%. Kapaciteti se dakle, izračunavaju, nisu proizvoljno određeni. I nisu megalomanski. Jer otpada ima 100%, ne više od toga pa je očito da se kapaciteti u centrima ne predviđaju „na uštrb odvojenog prikupljanja i recikliranja”.
Troškovi obrade otpada u Centru bit će proporcionalni ukupno zaprimljenoj količini otpada. Prema tome, žitelji svake JLS će plaćati usluge Centra prema količini otpada koju su predali na obradu (obračun prema količini, koji su dužne osigurati JLS). U interesu uprave svake JLS mora biti omogućiti svojim žiteljima sve uvjete za odvojeno odlaganje otpada najmanje propisane količine otpada, a gornja granica nije određena. Centar za gospodarenje otpadom, kao pružatelj javne usluge, nije profitno trgovačko društvo i nije mu u interesu (na nju niti ne utječe) zaprimati veću količinu otpada od propisane, izračunate. Uostalom, to mu niti po jednom aktu neće biti dopušteno.
Zaključno
Država propisima i zahtijeva i omogućava: to što JLS ne provode propisano, unatoč svojoj nadležnosti, ne umanjuje vrijednost nekog propisa.
Isključiva odgovornost za količinu otpada koja će uspješno biti odvojeno sakupljena i u stanju prihvatljivom za recikliranje predana ovlaštenim osobama je odavno, već 39 godina, na jedinicama lokalne samouprave. Stoga su one izravno odgovorne za to što danas ne postoje uvjeti za uspostavu reciklažnih centara, sortirnica, kompostana, itd. te za izgradnju reciklažnih pogona u većem broju, većih kapaciteta, na više lokacija u državi. Izravna posljedica toga je, između ostaloga i to da sve to nema nikakve veze s centrom za gospodarenje otpadom.
Priča je, dakle, vrlo slojevita, ali i lako rješiva: postupanje u skladu s propisima.
Ili, kako kaže J. Potočnik: „Dobro gospodarenje otpadom traži dobru volju i dobru organizaciju“.
###
[1] sukladno izračunu prema Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom, iz Izvješća o komunalnom otpadu za 2019. http://www.haop.hr/sites/default/files/uploads/inline-files/OTP_Izvje%C5%A1%C4%87e%20o%20komunalnom%20otpadu%20za%202019_2.pdf
Objavljeno: 25. lipnja 2021.
