22. studenoga 2017.
U Splitu, drugom najvećem gradu u državi, ovog tjedna napokon je započela sanacija gradskog odlagališta Karepovac i izvjesno je da do konca iduće godine – kada se otvara mogućnost penala Europske unije zbog kašnjenja – ono neće biti uređeno, niti će Centar za gospodarenje otpadom u Lećevici biti izgrađen do 2021. ili 2022. godine
Ali makar se nešto kreće: u glavnom gradu Zagrebu situacija je ponešto gora, jer ondje čak nije razrađen koncept budućeg zbrinjavanja otpada, dok postotak njegovog odvajanja u cijeloj državi mahom doseže bijedne jednoznamenkaste iznose. U iščekivanju europske kazne tportal se ovog tjedna zaputio u kratku inspekciju u blisko susjedstvo, Sloveniju, koja iz domaće perspektive izgleda kao da se nalazi u drugoj galaksiji.
Imidž ‘zelene države’ nije tek zgodan trik i marketinški alat; Slovenci se sasvim ozbiljno kreću prema društvu s principom zero waste (nula otpada), premda je potpuno ostvarenje ovog koncepta utopija i u stvarnosti predstavlja tek težnju da, pojednostavljeno rečeno, smeća bude što manje.
Ljubljana, grad koji se po veličini smjestio upravo između Zagreba i Splita, u tome je europski prvak: sa 67 posto primarno odvojenog otpada prednjači pred svim glavnim gradovima Europske unije, a nakon obrade u nedavno otvorenom Centru za gospodarenje otpadom tek oko jedan posto od ukupne količine ostaje neupotrebljivo i morat će se iskoristiti u nekoj od spalionica. Ovdje, u golemom pogonu smještenom tek nekoliko stotina metara od četvrti u kojoj žive predsjednik i premijer države, prikuplja se, sortira, obrađuje i prerađuje čak trećina ukupne količine smeća proizvedenog u cijeloj Sloveniji.
Račune već smanjili
U susjedstvu, na mjestu saniranog starog odlagališta, nalazi se teren za golf s devet rupa, iz čije utrobe još uvijek izlaze plinovi koji se razrađenim sustavom koriste za napajanje samog Centra za gospodarenje otpadom. Tu je i golemo reciklažno dvorište za različite vrste iskoristivih materijala. Njega na dnevnoj bazi posjeti između 800 i 900 građana.
‘Nismo ni blizu savršeni, ali trudimo se’, objašnjava za tportal Igor Petek, pomoćnik direktora komunalnog društva Snaga, koji nam je poslužio kao vodič po Ljubljani i tumač slovenskog sustava. Prošetali smo se centrom grada, potom zavirivali u kante i kontejnere u zgradama i obiteljskim kućama na periferiji – izazvavši nemalo čuđenje slučajnih prolaznika – a potom se na licu mjesta uvjerili što se događa s materijalom prikupljenim u točno 138.686 posuda različitih veličina podijeljenih na točno 390.438 stanovnika glavnog grada i pedesetak općina u njegovoj okolici.
Princip je dosta jednostavan i logičan: građanima je omogućeno besplatno odlaganje papira, stakla, plastike i ambalaže, dok se posebno naplaćuje miješani komunalni otpad i biootpad. U strogom centru u zemlju je ukopano točno 65 podzemnih stanica, svaka vrijedna oko 110 tisuća eura, koje stanovnici otvaraju posebnim magnetskim karticama. Izvan njega, u širem centru grada postavljeni su zeleni otoci, dok svaka zgrada ima zadužen broj kontejnera za dvije vrste otpada koje se naplaćuju. Računi se ispostavljaju upraviteljima koji ih potom raspoređuju vlasnicima stanova ovisno o broju članova kućanstva.
Svaka obiteljska kuća pak ima svoje četiri kante koje je dužna držati na privatnom zemljištu, a naplata se obavlja ovisno o njihovom kapacitetu i učestalosti odvoženja. Kućanstva jednom godišnje imaju pravo na besplatni odvoz namještaja i glomaznog otpada. Imaju i jednu ‘pomičnu sabirnicu’ koja se seljaka po gradu na dnevnoj bazi.
‘Centar za gospodarenje otvoren je prošle godine i službeno je još uvijek u probnoj fazi kako bismo osigurali to da izvođači radova isprave sve naše primjedbe, no računi koji se ispostavljaju već su smanjeni: prije sedam godina svaka obitelj u prosjeku je plaćala 11 eura, a danas manje od osam eura’, obavještava nas Petek. Moguće je da će u idućim godinama iznosi biti ponešto korigirani, dok se sustav potpuno ne uštima, ali je i izvjesno da u budućnosti neće predstavljati velik problem.
To se dokazalo i simbolično: potkraj 2014. godine komunalno poduzeće svojim potrošačima refundiralo je jedan mjesečni račun, a 2015. godine umanjilo im je onaj za prosinac za 60 posto. Bit će, kažu, nešto i ove godine.
Pogon kao turistička atrakcija
‘Do 2025. godine želimo dostići 75 posto u reciklaži, a ukupnu količinu otpada koji građani odlažu doslovno prepoloviti’, objašnjava naš vodič dok se šećemo novim Centrom za gospodarenje otpadom i shvaćamo svu složenost ovog procesa.
Ne zamaramo se previše tehničkim detaljima, nego se služimo očima i zdravim razumom: kao na pokretnoj traci kamioni ovdje ulaze u krug postrojenja i kreću se svatko prema svome ulazu, ondje u rikverc prolaze kroz dvostruka vrata – kako bi se smanjilo širenje neugodnih mirisa – i konačno iskrcavaju smeće na predviđeno mjesto. Ondje ga radnik zavaljen u udobnu fotelju grabi golemim štipaljkama i baca na pokretnu traku, a dalje je sve gotovo potpuno automatizirano – magnetske trake u dva ‘đira’ izdvajaju metal i željezo, infracrvene peći plastiku, potom slijedi usitnjavanje, prosijavanje i višekratno sortiranje, da bi na traci na koncu preostalo samo gorivo.
Biootpad ima svoj vlastiti sustav, pa se nakon tretmana i aerobne ili anaerobne prerade njegov kvalitetniji dio koristi za kompost koji se u malim pakiranjima prodaje građanima, a onaj drugi kao pogonsko gorivo. Centar za gospodarenje otpadom naime ima dvije vlastite energane. Za odvojeno prikupljeni otpad poput ambalaže brinu se tvrtke s kojima je to ugovoreno.
Novinari se s Petekom šale da služi gotovo kao turistički vodič, a on odgovara smrtno ozbiljno: nedavno otvoreni pogon u godinu dana posjetilo je više od pet tisuća ljudi, od zainteresiranih građana do bezbroj stranih delegacija koje su se željele uvjeriti zašto je Ljubljana proglašena ‘zelenom prijestolnicom Europe’. Ovdje na sve strane pokušavaju demonstrirati novi načini razmišljanja, pa je gotovo sav namještaj izrađen od recikliranih materijala, tu su i klupe od prerađenih starih kupaonskih kada, lusteri od boca i bidona ili govornice i pultovi načinjeni od starih bačvi.
‘U jednom trenutku shvatili smo da se ne trebamo baviti kantama, nego ljudima, te da ih više ne trebamo samo obavještavati, nego s njima ozbiljno komunicirati. Čak i šestogodišnjak će u petnaestak minuta shvatiti kako se otpad teoretski odvaja, a nama je bilo potrebno da se ti principi žive’, govori za tportal Nina Sankovič, savjetnica direktora čiji je posao bilo osvještavanje građana. Na hrvatski jezik prevela je osnovni moto uz koji su započeli, a on otprilike glasi ‘staro je, ali je još dobro, a možda je još bolje da je staro’. Kao glazbenu ilustraciju za to izvukli su poprilično nepoznatu pjesmu koju je njihov šlagerist Oto Pestner koncem sedamdesetih izveo na festivalu u Opatiji: ako se to moglo ponovno iskoristiti, može i sve drugo.
Od tada se pokrenulo bezbroj inicijativa: najprije kampanja za kupovinu fair proizvoda, potom otvaranje nekoliko ‘popravljaonica’ u kojima su se reparirale odbačene stvari, zatim osmišljavanje ‘knjižnice odjeće’ u kojoj se komadi mogu posuditi na dva tjedna i proslijediti dalje, pa čišćenje gradskih ulica kišnicom ili recikliranom vodom ili recimo performans u kojemu su kante za smeće prosvjedovale u strogom centru grada.
Pet do deset godina ispred Hrvata
Slovenci su, rekli bismo odokativnom procjenom, najmanje pet do deset godina ispred Hrvata, pa sad s razumijevanjem promatraju naše poteškoće oko organiziranja sustava i daju konkretnu pomoć – evo, baš ovog tjedna u Ljubljani je boravila i splitska delegacija u sklopu priprema za sanaciju vlastitog odlagališta i izgradnju svog centra za otpad, koji je projektiran upravo slično ljubljanskom. Kažu da su dosta naučili.
Izvor: tportal.hr
