24. rujna 2014.
Više nemamo opravdanja za neaktivnost i guranje problema s otpadom pod tepih
HRVATSKA 23.9.2014. Marko Biočina
Mihael Zmajlović, ministar zaštite okoliša i prirode govori o dosadašnjim rezultatima državnih napora reformiranja sustava gospodarenja otpadom.
Pozicija Ministarstva dok god ga ja vodim uvijek će biti ista – inzistirat ćemo na provedbi zakona i podzakonskih akata prema svim akterima na tržištu/ Tomislav Miletic/PIXSELL
Uvođenje sustava izdvojenog prikupljanja komunalnog otpada logistički, tehnološki i organizacijski je najkompleksni projekt koji se u Hrvatskoj provodi. Ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović govori o njegovom dosadašnjem tijeku i budućim planovima.
Gotovo dva mjeseca je prošlo od kad je na snagu stupio novi zakon o gospodarenju otpadom i uvođenja obveze uvođenja odvojenog prikupljanja komunalnog otpada. U koliko gradova danas taj sustav u potpunosti funkcionira?
Takvih gradova ima vrlo malo, no to nitko niti nije očekivao. Nemoguće je jedan tako kompleksan sustav koji podrazumijeva i promjenu temeljnih životnih navika građana uvesti preko noći. Rekao bih radije da se radi o procesu, a 24. srpanj bio je rok gradovima i općinama da s tim procesom započnu. U tom kontekstu brojke pokazuju da se u zadnjih godinu dana puno toga pokrenulo, Danas oko 80 posto stanovništva Hrvatske ima neku mogućnost odvojenog odlaganja komunalnog otpada. Prije samo 12 mjeseci ta brojka iznosila je oko 40 posto. Dakle, doseg je udvostručen i to je dokaz da je novi zakon u kombinaciji s dosljednim inzistiranjem na provođenju njegovih odredbi dao rezultata.
Spominjete 80 posto onih koji su počeli s procesom. Što ćemo s onih 20 posto koji nisu?
Zakon je tu vrlo jasan i prvi put propisuje jasne kazne za one koji nisu pokazali spremnost ili sposobnost da ispune svoje obveze.
Kakve kazne?
Radi se o financijskim kaznama i oni koji nisu ništa učinili po pitanju održivog gospodarenja otpadom mogli bi se suočiti s realnošću – a to je da je neaktivnost i skrivanje problema pod tepih najskuplja varijanta.
Neke općine tvrde kako naprosto nemaju novca i stručnih kapaciteta da samostalno riješe ove probleme?
To je izgovor koji se često može čuti, ali on jednostavno ne stoji. Reći ću tek da je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost samo u zadnje dvije godine sufinancirao takve projekte vrijedne 400 milijuna kuna, što je inače više nego u prethodnih osam godina zajedno, dakle dva mandata prethodnih vlada. Projekti vezani za izdvojeno prikupljanje otpada se sufinanciraju s do 80 posto i tu nitko ne može reći kako su financije prepreka ispunjenju obveza. S druge strane, i Fond i Ministarstvo ulažu goleme napore da i s stručne strane pomognu jedinicama lokalne samouprave. Sama činjenica da je 80 posto njih krenulo, pokazuje da se može i da za neaktivnost nema opravdanja.
Predstavnici gradskih komunalnih tvrtki, pak, često ističu kako im trebaju veće ovlasti u smislu sankcioniranja nediscipliniranih potrošača?
U sklopu zakonskih promjena već su znatno povećane ovlasti komunalnih redara, no radimo i na tome da se riješe i neki problemi koje sada imaju, poput nemogućnosti da legitimiraju građane. S druge strane, odgovornost je gradova da osiguraju dovoljnu količinu educiranih komunalnih redara, kao što uostalom svoju ulogu mora odraditi i policija.
Je li realno očekivati da će policija kontrolirati da li ljudi legalno deponiraju otpad?
Apsolutno, njihova je dužnost sankcionirati prekršitelje zakona. Moram reći da je tu postignut vidljivi pomak u svijesti. Još 2012. zabilježeno je tek 50-tak optužnih prijedloga policije vezanih za djela iz sfere gospodarenja otpadom. Već prošle godine ta brojka bila je deset puta veća. Dosta smo radili na edukaciji policijskih i carinskih službenika o ovoj temi i vidi se da je to urodilo plodom.
U stručnoj javnosti dosta se raspravlja o održivosti i isplativosti nacionalnog koncepta gospodarenja otpadom. Hrvatska baš i nema previše pozitivna iskustva iz prošlosti s provedbom velikih infrastrukturnih projekata…
To je točno, no poduzeli smo sve da pokušamo stvari svesti u realne financijske okvire. Naime, nacionalni plan gospodarenja otpadom donesen je još 2005. a predviđao je gradnju centra za gospodarenje otpadom u svakoj županiji. To je bilo neracionalno i neke smo projekte zaustavili i napravili analizu u dijelu gdje se nije odmaklo, 7 županija središnje i istočne Hrvatske, tako da su umjesto županijskih u tom dijeluHrvatske zamišljeni regionalni centri za više županija, ukupno 3. Na taj način smanjene su investicije s jedne strane, te s druge kroz ekonomiju obujma smanjena cijena njihovog opertivnog poslovanja. Naš osnovni cilj je osigurati priuštivu cijenu usluge gospodarenja otpadom za građane i ove mjere bile su posvećene upravo tome.
Neki eksperti tvrde da te promjene nisu dovoljne, te da je trebalo ići na izradu nove koncepcije gospodarenja otpadom. Zašto se niste odlučili za tu opciju?
To nije realno i svatko tko to zagovara trebao bi biti svjestan nekih činjenica. Kao prvo – i najvažnije – za to nema vremena. Po planu svi centri su trebali biti gotovi 2010. godine. Sad je 2014., obveze prema EU i dalje stoje, a gdje su centri? Izrada nove koncepcije značila bi gubitak barem još dvije godine, a već sad smo u ozbiljnoj stisci s vremenom da ispoštujemo obvezu zatvaranja svih deponija do 2018. Mi smo pokušali ispraviti sve problem i nelogičnosti u strategiji koju smo zatekli, no i tu valja reći da su neki projekti naprosto otišli predaleko. Što s projektima kojima je već odobreno financiranje, ishođene dozvole, potrošene godine rada? Vratiti ih na početak? To bi bio suludo.
No posljedica toga je da se danas grade centri suočeni s kritikama da su temeljeni na zastarjeloj tehnologiji….
Ministarstvo ne određuje tehnologiju, već isključivo uvjete vezane za odabir tehnologije. Dakle, mi očekujemo da se kroz studiju isplativosti za svaki centar odredi najpovoljnija tehnologija po ekološkim i ekonomskim kriterijima. Naš je jedini uvjet taj da koja god tehnologija bude odabrana spada u 5 posto najboljih dostupnih tehnologija na svjetskoj razini. Dakle, kritike o zastarjeloj tehnologiji ne stoje – postrojenja u Hrvatskoj bit će po tehnološkim, ekološkim i ekonomskim parametrima usporediva bilo kojem drugom postrojenju koje će se u tom trenutku graditi u Europi. To mogu jamčiti.
Ipak, građani često ne vjeruju jamstvima političara, naročito u slučaju otpada. Mogućnost korištenja goriva iz otpada digla je stanovnike pojedinih dijelova Hrvatske na noge.
Razumijem da je to tema koja građane zanima, no nije dobro da se stvara dojam temeljem netočnih ili nepotpunih informacija. Gorivo iz otpada neizbježni je produkt integralnih sustava gospodarenja otpada i diljem Europska unije koristi se kao alternativno gorivo, odnosno zamjena za fosilna goriva. Dakle, to je proizvod sustava obrade otpada, a proizvodi se u skladu sa strogo propisanim uvjetima kvalitete. Neke zemlje, poput Austrije, u pojedinim industrijama – poput cementne industrije – tim gorivom smanjle su 60-tak posto potrošnje fosilnih goriva. Dakle, to je gorivo, a ne smeće. Uvoz tog proizvoda nije uvoz otpada, već uvoz energenta.
No, pojedini stručnjaci tvrde da je moguće oformiti sustav bez proizvodnje goriva iz otpada.
Ja bih bio sretan kad bi tome bilo tako, ali iskustva naprednih zemalja pokazuju da je realnost drukčija. Primjerice, u Austriji, Njemačkoj i Danskoj – koji su europski lideri u recikliranju – oko 10 posto izdvojeno prikupljenog papira i oko 60 posto plastike energetski se oporabljuje. Dakle, nemoguće je postići 100 postotnu reciklažu, a kad bi i bilo moguće, pitanje je u kojem bi trenutku prestao biti energetski i ekonomski isplativo. Takve priče me pomalo žaloste, jer mi je neshvatljivo da danas žestoko raspravljamo oko tehnologija obrade otpada, a desetljećima smo taj otpad bez ikakve rasprave zakopavali pod zemlju – što je uvjerljivo najgore rješenje i ekološki i higijenski i ekonomski. Glavni cilj trebao bi nam ipak svima biti da što prije prekinemo s tom štetnom praksom.
Ipak, neki ne mogu niti zakopavati. Kako namjeravate riješiti problem makarskog otpada?
Taj problem izravna je posljedica kašnjenja Splitsko-dalmatinske županije da u planiranom roku izgradi centar gospodarenja otpadom. Utoliko, Županija sad mora naći način da osigura zbrinjavanje otpada na postojećim lokacijama u svojim granicama dok centar ne bude izgrađen. Rješenje svakako nije to da se otpad iz Makarske razvozi stotinama kilometara diljem Hrvatske.
Ustroj novog sustava gospodarenja otpadom veliki je projekt koji će imati i značajne posljedice na mnoge interese. Jeste li se dosad suočili s kakvim pritiscima?
Pritisaka uvijek ima, no to je normalno. Pozicija Ministarstva dok god ga ja vodim uvijek će biti ista – inzistirat ćemo na provedbi zakona i podzakonskih akata prema svim akterima na tržištu, bez ikakvih ograda i kompromisa. U novom sustavu neke će tvrtke sasvim sigurno prosperirati, neke će izgubiti dio sadašnjih pozicija. To su normalni tržišni odnosi. Meni je sasvim svejedno koje su to tvrtke, bitno mi je jedino to da svi poštuju zakon i da se zakon jednako primjenjuje prema svima. Sve izvan toga nije interes ovog ministarstva.
PREUZETO: poslovni.hr
